Književnost

 

files (1)

 

 

 

”Mi plivamo u prošlosti kao riba u vodi i ne možemo pobjeći od nje.
Ali, način našeg života i kretanja u tom mediju zahtijeva analizu i
diskusiju.”

                                                                               (Eric J. Hobsbawm)

”Posmatra li se literatura s motrišta pamćenja, ona se pojavljuje kao
mnemotehnička umjetnost par sxcellence  jer utemeljuje pamćenje
kulture; bilježi pamćenje kulture; ona je čin pamćenja; upisuje se u
prostor pamćenja koji se sastoji od tekstova; kreira prostor pamće-
nja u kojemu se tekstovi-predhodnici preuzimaju preko stupnjeva
transformacije. Tekstovi predstavljaju iskladišteno materijalizano
pamćenje, što znači  pamćenje koje se materijalizira u manifestnim
znakovima, u ‘vanjskom’ pisanju.”

                                                                                     (Renate Lachmann)

”Jednog dana, vjerovatno uskoro, neki će drugi E. H. Carr ustvrditi:
što kulturnije postanu povijesne znanosti, a što povjesnije postanu
one kulturne, to bolje za jedne i za druge.”

                                                                                         (Lynn Hunt)

 

Bošnjačka Književnost u 100 Knjiga Po Kolima by Mevludin Duranovic

Kodrić, Sanjin – Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj… by Elmir Spahić

 

 

hasanaginica

 Bošnjačka književnost1

 

Preko mutne vode (Pobune) « Bošnjačka književnost


Mak Dizdar
RD2-Kazaz
Bošnjačka književnost 

hasanaginica1

Usmene narodne priče

Usidreni Abdulah Sidran

Moja bošnjačka književnost

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

PHOTO: Stock

Sidran će ostati kroz godine dosljedan tome da govori u ime čitavog naroda, najuopštenije, književno mrtvo, nesugestivno, po mjeri sveopšte osjećajnosti, na narodnu hasnu. On će dugo govoriti u ime Bosne, i zato će ostati zaključan u njenom srcu. U tim zapisima početkom devedesetih Ibrišimović je još vehementniji, on gotovo da negira cijelu svoju dotadašnju književnost, navodeći da je njegovu dušu trovala lektira Kamija, Sartra, Beketa: „Ja sam bosanski musliman terorisan svjetskom književnošću, i sve moje knjige su, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije.“ U tim zapisima stil odiše svježinom narodnog govora, u grču jednog jakog angažmana, i sve to će kasnije prenijeti i na romane, na poeziju, na pripovijesti: „Pa ipak – meni je merak! Jer ja sam Bošnjak! Bošnjo sa dna kace! Merak je meni da sam ja taj na koga je udarila sve i iz neba i iz zemlje. Eh, evo, ja sam taj! Ko sam da sam, ja sam taj koga je sve sa svih strana spengalo.“ Ja neću sada biti bolećiv pa govoriti o izdaji literature, ili krasnosloviti o podređenosti književnosti kapitalu, jer se ta djela ne mogu shvatiti samo po osnovu svoje unosnosti, nego hoću reći da bi bilo zanimljivo ispitati veze između onoga što se od literature, naprimjer, u tom trenutku traži, da bi bila lijepa i artistička, i onoga što i kako se piše

Na vijest da u Oslobođenju Abdulah Sidran veliča časopis Sic! čak u dva teksta uzastopno, sedmicu za sedmicom, naš literarni grad u zadnje vrijeme obuze neki neočekivan nemir. Pouzdani svjedoci bilježe da su novine te subote na trafikama rasprodane u roku od deset minuta, neki ljudi su se počupali u centru grada oko posljednjeg primjerka, a već u popodnevnim satima je moj tekst – citiran prema Sidranovoj kolumni! – bio odštampan na finom plakatu i polijepljen po zgradama u glavnoj ulici. Munjevitom brzinom, sam od sebe, magično se ukazivao na raznim zidovima, tako da ga rastrčani saboteri nisu stizali naskidati! Neki penzioneri na Trgu Alije Izetbegovića se gadno potukoše raspravljajući se pred njim, a psi koji kruže ulicama postadoše bijesni i jednog pisca, inače viđenog člana žirija, umalo te nisu rastrgali naočigled prolaznika… Ljudi su se psovali po ulicama, pjesnici su unezvjereno tragali za svojim kritičarima kružeći gradom, a neke krave su tog dana i u najdaljim prigradskim naseljima uznemireno mukale sve do akšama, dok kokoši kokodakaše usplahireno skačući po svojim kokošinjcima. Jedan liberalni profesor na fakultetu pred studentima slavodobitno je tog popodneva, ponosit kao pijetao, održao predavanje ushićeno pocupkujući, konačno potvrdivši svoju davnu tezu da se Sic! u svom jezovitom kretanju polako približava desnici, a za to vrijeme njegov omiljeni pisac-angažovanik udarivši čašom o sto riknu u kafani da je sada jasno kako smo svi mi izašli ispod Sidranove francuzice. U prvim večernjim časovima nad šeher su se spustila dva leteća tanjira prosipajući letke sa sidranovsko-sic!ovskom propagandom, koju su objeručke dočekivali građani pred svojim haustorima otimajući se oko tih letuštih papirića, kao oko onih novčanica u najpoznatijem romanu Mihaila Afanasjeviča!

Šta se to s našim mirnim književnim životom zbilo tog dana? Kakvo je to ludilo?

Nisam siguran da li će mi sada uspjeti da te Sidranove kolumne protumačim na pravi način, ali izgleda da je taj slavni pjesnik konačno odlučio pročistiti naše literarne prilike, poništiti sve literarne vrijednosti kod nas, posjeći svojim polemičkim mačem sve literarne ludare što izniknuše u posljednjih dvadeset godina, i mi ostadosmo zadivljeni veličajnošću tih poduzetih kolumnističkih radova na osporavanju cijelog našeg literarnog univerzuma. Veličajnom domašajnošću te prve trube! Zar se to tako može i smije? Možda bismo mogli tu nešto i naučiti. Sidran se, što me je najviše obradovalo, u to ime poslužio i jednim mojim zapisom, jednim satiričkim kupletom, koji sam krajem prošle godine usput narisao u deset minuta, u žaru šejtani inspiracije, kad je posljednji broj časopisa već bio skoro sastavljen, ozaren radosnom viješću da je žiri našeg Fonda za izdavaštvo (Lovrenović, Hajdarević, Vešović) i ove godine nagradio autore i rukopise, baš onako kako sam to na početku godine prorekao i ne znajući tačno ko će se prijaviti na konkurs.

Radi se o tome da smo, nažalost, konačno razotkriveni! Naš po-etički cilj, naša po-etička ideja, ima jednu manu, jednu nesreću, što nije originalna, i to ne samo zbog Danila Kiša, nego i zbog Abdulaha Sidrana. On je, naime, i prije rata i prije Kiša, napisao jedan stih koji kaže: „Meni više ništa ni ružno ni dobro ne može da se desi“. Ko je mogao pogoditi zašto tu ne stoji „lijepo“ umjesto toga „dobro“? Mislim da to ne bi mogli prokljuviti ni najpronicljiviji, ali nama se sada otkriva, po Sidranovom išaretu, dakako, da se tu radi o tome da je Sidran odavno po-etičar, još od najdaljih poletarskih dana, kada je on napisavši taj stih htio staviti, da kažem ponovo Sidranovim riječima, jedan znak jednakosti između etičkog i estetičkog. Meni je sada neugodno što moram zapaziti da smo se mi okoristili i inspirisali mišlju jednog čovjeka, jednog pisca, koji se godinama držao „izvan šema“, koji nikada nije bio „dio tala“, jednostavno ne budući od „te japije“, kako se to od njega da bude očekivalo, čiji smo angažman (o, luda mladosti!) toliko puta izvrgavali ruglu. Ništeći sve od naše posljednje literature, Sidran je ipak ostao toliko velikodušan da kaže nekoliko lijepih riječi, kako se, eto, ipak u toj tmini pojavio jedan časopis koji, kao po-etički svjetionik, pokazuje jednu dosljednu misao i jedan stav. Mene doista čudi kako je moguće da Sidran nije osporio i nas, i ja mu ostajem zahvalan zbog toga. Najviše se, zapravo, stidim svoga neznanja, kao jednog autošovinizma, koji je pao kao koprena na naše oči, na naša srca, pa nijednom nismo osjetili da bi taj koncept, po-etički, koji smo toliko zagovarali, mogao biti i naš, poteći i iz naše književnosti, naše tradicije, bošnjačke. Profesor Enes Duraković, a ne sumnjamo da bi se njegov privatni docent-doktor Sanjin Kodrić također složio, rekao bi da je zasigurno u pitanju klasični simptom neshvatljivog i mimikrijskog samoporicanja, nažalost, tako čestog u Bošnjaka.

Mislim da samo profesor Duraković, to jest cijeli Odsjek za književnost naroda BiH, jedini još brinu na pravi način o Sidranovom djelu. Kada sam, zajedno sa kolegama, pokrenuo Sic! 2009. godine, bilo je to ono vrijeme istovremenog oživljavanja i jedne nove, jake, bošnjačke stranke, Saveza za bolju budućnost, ali i pomirenja Sidranovog sa Emirom Kusturicom, i bilo je to ono vrijeme kad smo još uvijek bili studenti. Enes Duraković & Fahrudin Rizvanbegović, kao naši profesori, stalno su nas motivirali da se zapitamo da li bismo mogli ne pogriješiti kad proglašavamo diskutabilnom, u najmanju ruku nepo-etičnom, izjavu Abdulaha Sidrana u kojoj kaže da mi živimo tako da loše da ne bismo trebali imati nikakvih moralnih principa. Oni su već tada u tome vidjeli višu mudrost! Nismo se tada, nažalost, zapitali nećemo li savršeno promašiti ako uspostavimo skrivenu vezu između Sidranovih prijeratnih stihova u čast Josipu Brozu i njegovih tadašnjih govora u korist Fahrudinu Radončiću, osnivaču. Mogli biste, govorili se blagonaklono profesori, ostati bez igdje ičega, djeco! Svi se još dobro sjećaju razgovora po kabinetima koji su neke podsjećali na isljedničke.

Photo: Stock

Doktor Enes Duraković, to je jedan stari gospodin profesor, inače predsjednik bošnjačke književnosti, i u mome sjećanju ostaje njegovo blago plačno lice, njegove suze koje ganuto lije na predavanju dok neki kolega čita jednu Sidranovu pjesmu. Mi smo već tada saznali da je to naš najveći pjesnik, i to je uglas ponovio cijeli odsjek! Kasnije ćemo slavu tog profesora i naučnika, Enesa Durakovića, prenijeti na promocijama našeg časopisa, naši čitaoci će se jamačno sjetiti tog kritičara koji je klervoajantno vidio cijelu bošnjačku književnost kao jedno poprište na kojem se gomila likova, poput luđaka, neprestano saobražava s prirodom, nečuveno razdirana silinom panerotskog senzibiliteta, kao u nekoj sapunici, u nevjerovatno naglašenoj čulnosti i želji za mističnom inspiracijom. Zamislite samu tu groznicu koja samo tako obuzme čovjeka! Profesor Duraković je bio tako pronicljiv da je u svakoj knjizi bošnjačke književnosti našao taj panerotski vitalizam, zato ta književnost i postoji, to imate napisano i u njegovom djelu na dvadeset mjesta, i ja vjerujem da bi ga našao i kod Crnjanskog i kod Hamsuna i kod Bunjina i kod Rastka i Daviča, samo kad bi to bili bošnjački pisci! Ako profesor i nije našao panerotski vitalizam u Sidranu, u šta čisto sumnjam, onda je to jamačno uradio umjesto njega Hadžem Hajdarević. Ja i danas primam pisma iz Beograda i iz Zagreba i Užica i Ljubljane i Podgorice i Umaga i Kopra, kao i cijele BiH, pisma čitalaca koji me mole da u naše rubrike, u naše satiričke kuplete, naše šaljive kvizove, vratim Enesa Durakovića, kao njihovog omiljenog junaka, i ja ovu priliku koristim da im odgovorim da to, nažalost, neću učiniti, jer bi to bilo nimalo lijepo prema ovom starom gospodinu profesoru, danas kad se nemalo kajem što smo dvije pune godine ovog kritičkog dostojanstvenika, njegovo cijelo djelo, u teatrima naših persiflaža, povlačili kao neku lutku po pozornicama širom naše „literarne zemlje“. Ja se danas bojim da ovaj profesor ne ostane u našem pamćenju upamćen samo po tom panvitalističkom erotizmu, i tada bi on u vašim očima, kao naučnik, ostao neozbiljna pojava.

Nedavno je izašla njegova najnovija knjiga, nakon dugo vremena nova, cijela nepreštampana, pod značajnim naslovom „Obzori bošnjačke književnosti“, i nema potrebe da je ovdje predstavljam cijelu, jer možete biti uvjereni da je profesor u jedno sumnjičavo doba poststrukturalizma dokazao da Bošnjaci imaju pravo na nacionalnu povijest književnosti. On je zapravo, pod stare dane, izučio sve teorije, najnovije, poststrukturalističke, i on se cijelu knjigu tu guša s tim avetima koje mu kao starcu ne daju mira, da bi na kraju odnio suvereno pobjedu, pokazavši nam da mi imamo pravo i da možemo, u ovo vrijeme sumnje, imati povijest bošnjačke književnosti. Profesor je na taj bal poststrukturalističkih utvara dostojanstveno uveo i glupu vilu nacionalne literature, i ko je taj bezdušnik ko bi mu u takvoj književnopovijesnoj bajci što ju plete cijeli život mogao uskratiti pravo na sretan kraj? Ko bi u tom postmodernističkom ludilu, na toj orgiji obilja, logički mogao onemogućiti i toj vili gluposti da prisustvuje na akademskom balu rahlih ideja? Naravno, ja se samo šalim da to ne mogu i neću uraditi, no to sada nije važno. Ono po čemu bi ovoga trenutka ta knjiga mogla biti zanimljivija jeste jedno tumačenje najpoznatije pjesme Abdulaha Sidrana, pjesme „Mora“. Sidran je zapravo u toj Durakovićevoj knjizi, na tim obzorima bošnjačke književnosti, danas i najvažnija figura, on je tu zaista najveći pjesnik, njegovi su stihovi moto tih „Obzora“, i Sidran je zato upravu kad sam sebe titulira najvećim bošnjačkim pjesnikom. Ta njegova pjesma, ta Mora, Durakoviću je, međutim, važna po rafiniranoj prelivnosti doslovno neizrečenih izvantekstualnih sadržaja i mimikrijskog smisla poetskog iskaza što se iščitava i reflektira u nerazlučivosti zajedničkog obzora kulturne zajednice. Profesor dokazuje da značenje, kao takvo, po Igltonu, i ne postoji, zaviseći tek od jezika i pisma zajednice, koja daje značenje jednoj pjesmi. Tako profesor kaže naprimjer da je sve panerotski vitalizam, ili da je u bošnjačkoj književnosti 20. vijeka opsesivno prisutna identitetska tema, ili da Sidranova pjesma govori o sudbini i osjećanju bošnjačkog kolektiva, i mi onda ne smijemo pomisliti da su sve to možda samo njegove opsesije, nego cijeli odsjeci, kao interpretativne zajednice, vjeruju da su legitimna značenja upravo ta koja jedino oživljavaju pod njegovom osjetljivom rukom. Da li Sidran misli da njegova Moraima značenje, to će, vjerujte, ostati nepoznanica. Mislim da je puno bolje, i to izgleda zna i on, vjerovati da ona nema značenje, to jest da ima značenje po profesoru Durakoviću, to jest da ima značenje i prema i dva i tri akademska profesora, to jest da govori o tragičnom udesu bošnjačkog naroda, iako je ta pjesma napisana prije rata. Tada će se aktualne povlastice „sarajevskog književnog klana“, ti sitni profiti na tenderima Fonda za izdavaštvo, te skromne sinekure i honorari, sva ta djelatnost jedne kriminalne skupine liberalnih pisaca i intelektualaca, odakle se Sidran trenutno samoizuzeo, kao izbačen, činiti i ništavnim i smiješnim u odnosu na vječnost koju omogućuje nacionalna povijest književnosti. Mislim da je Sidran posljednji koji bi se za budućnost svoga djela trebao brinuti!

Photo: wordpress.com

Možda se te sitne svote čine dječjim i u odnosu na na cifru novaca koja je uložena u stvaranje bošnjačke književnosti, dosad, ja to ne znam pouzdano. Da li se Sidran, međutim, ikada zapitao da li ta njegova pjesma ima značenje? Profesor Duraković, kao teoretičar, kako stalno ističe, to je jedan veliki borac za umjetnost, on se brine za artističku samosvijest, on često u svojoj knjizi izražava prezir prema socrealističkom jugoslovenskom utilitarizmu koji funkcionalizira književni tekst. To bi od ove lijepe poetske duše bilo očekivano, sasvim, da se ne radi o profesoru, predsjedniku jedne nacionalne literature, gospodinu ministru, koji u svojoj karijeri nije napisao ni četiri stranice o literaturi, a da to nisu ona trućanja o panerotskim vitalizmima i saobraženjima s prirodom. Svugdje tamo gdje su izostale takve vitalističke varijacije – pronalazimo jednu borbu za pamćenje u kojem je pohranjen kapital nacionalne literature, nekakvu sudbonosnu borbu za povijest bošnjačke književnosti, na koju Bošnjaci imaju pravo u kontekstu „tragičnih razmirja balkanske novovjeke historije sa diluvijalnim političkim projektima eksterminacije (istrage) Drugog“. Profesorov estetski zanos vidi se jedino u lakiranju i poetiziranju ove političke frazetine, kojoj se u najboljoj mešetarskoj maniri lični projekti pravdaju kolektivnom važnošću. To je svima poznato iz najobičnijih političkih govora, koji se, naprimjer, štampaju u dnevnom tisku. Nakon što je Duraković štampao svoje „Obzore bošnjačke književnosti“, Bošnjaci mogu biti sigurni i mirni jer im se više nikada neće dogoditi genocidi. Neka samo još pričekaju da i docent-doktor Sanjin Kodrić, kao Profesor, štampa svoje obzorčiće bošnjačke književnosti, ako to već nije i uradio, pa onda svi kolektivno možemo odahnuti u spokoju. Šta reći o političkoj konsekventnosti jednog maloumnog povjerenja u gomilu nabacanih riječi? Estetsku utopiju, pak, profesor Duraković vidi u „Knjizi Adema Kahrimana“ Nedžada Ibrišimovića Bosanca, kao najbesmislenijem, najjednostavnijem, najslabijem, najtendencioznijem tekstu naše ratne i poslijeratne književnosti. To je taj utilitaristički profesorski ukus koji estetski smisao pronalazi u romanima u kome kolumnistička tendencija proguta cijeli svijet. Bilo bi, međutim, pretenciozno reći da profesor Duraković zaziva tu nacionalnu samoinspiraciju samo zbog tih lukrativnih ciljeva; on se humano brine i za naše pojedinačne egzistencije, i nemojte pomisliti da je to još jedna fraza u nizu, već je to njegova druga, jogijevska preokupacija. Kakav nam recept daje? Osjećaj zajedničke pripadnosti, zasnovan na kulturi, jeziku i povijesti, preporučuje profesor riječima Vladimira Bitija, uporno će se potvrđivati jer jamči socijalno-psihološko nužno imaginarno okućenje, sferu povjerenja. To je ta intelektualna, da ne kažem: filozofska, strana njegova djela. On će nam, kao poststrukturalist, izlučiti u bošnjačkoj književnosti najljepšu ideju o Velikom Sve, o tom međuprožimanju Velikog Sve i čovječijeg bića, o toj Velikoj i Potpunoj Harmoniji Duha čovjeka i Duha univerzuma. Evo jednog profesora i filozofa koji u ovo grozničavo vrijeme sveopšteg rastrojstva, kad je svaka utjeha smiješna, humano zbrinjava naše duše: treba se, kaže, prožeti bošnjačkom književnošću, treba se saobraziti i stopiti s Velikim Sve, kao s jednom kosmičkom harmonijom. Takvo smirenje traži naša psiha, i profesor vjeruje da će se sada tri i više miliona Bošnjaka kao jedno tijelo okućiti pod tom njegovom idejom, kao pod velikim šarenim šatorom, smireni kao jaganjci. Kako je moguće da nama to nije na um palo? Dobri duh bošnjačke književnosti tako nas rijetko inspirira u posljednje vrijeme. U takvom smirenju jeste ustvari smisao isplativosti bošnjačkog književnog projekta, i građani bi za njega trebali dati novce kao što daju za sedative. Neka svi rastrojeni i nemirni kupe ovu knjigu! Šta misliti o poletnosti jednog pera i duha koji u četrdeset godina karijere jedva napiše 800 stranica, ispunjenih najobičnijom duhovnom akrobatikom i kritičkim šalama, i onda u posljednjem svom djelu, kao zavještanju, dokaže da je, nakon tog dugog i teškog puta, ostao naivan kao intelektualni dječak? On je kod nas stekao aureolu skrivenog čovjeka koji nešto samozatajno radi, onoga koji godinama mudro djela i vuče konce a da se to ne vidi i ne osjeća, i mnogi su očekivali konačno ukazanje tog njegovog velikog djela, sveopšti trijumf! Hiljadu ljubitelja bošnjačke književnosti se pouzdalo u otkrovenje, najavljujući to književnopovijesno bogojavljenje, nekoliko stotina asistenata i kritičara čeznulo je za tim svojim planom rada u narednih pedeset godina, kao osmišljenjem svojih života, a na kraju se ispostavilo da to bijaše jedna od smiješnijih teorijskih povijesti koje smo čitali u posljednje vrijeme. Profesor svojom šupljikavom šatrom prekriva obilje koje pulsira u tri miliona ljudi, igrajući se njima kao varijablom, i kako mu sada reći, kao bošnjačkom mudracu, da je naivan kao Rosinante. Teoretičar Enver Kazaz će u najvećem i najljepšem eseju o Enesu Durakoviću napisati da je u pitanju najbolji poznavalac bošnjačke književnosti, govoriće o drami tog naučnika koji prelazi mučne puteve dokazivanja autohtonosti i autentičnosti bošnjačke literature u jednom teškom vremenu. Sva ta zapažanja ostaju, nažalost, irelevantna za literaturu, on tu neće ostati upamćen, a oni koji se budu vodili ovim Kazazovim pohvalama profesoru Durakoviću će dati ulicu. Ako taj naučnik ne zaslužuje vječnost, onda neka cijela naša kultura ide dođavola! On je sigurno pročitao i svih stotinu knjiga bošnjačke književnosti, on je izučio sva ta djela, on je skupio kritike o tim djelima i objavio ih u hrestomatijama, to nije bio lak posao i zato bi trebalo odati počast tom predsjedniku bošnjačkog književnog kosmosa!

Photo: nealgrundy.co.uk

G. Abdulah Sidran, kao pjesnik, sa svojim djelima, čest je lik u profesorovim kritičkim igricama. Upravo je, naprimjer, na Mori dr. Duraković zasnovao svoju pripovijest o pojedinačnoj egzistenciji koja traga za esencijalnim vrijednostima kolektivnog identiteta. Godinama poezija jednog živog pjesnika služi nekom profesoru tek kao ilustracija njegovih visokoparnih teza, on joj čak i suspendira u to ime značenje, on radi s njome šta i kako hoće, i ja se pitam da li bi to jednom pjesniku moglo i trebalo već jednom zasmetati? Ne treba zaboraviti da ovdje govorim o jednom živom pjesniku. Slažem se da je biti kamenčić u kulama nacionalne povijesti najsmješnija stvar koja se može dogoditi jednom piscu koji hoće biti po-etičan, to je tačno, no meni nije čudno, nimalo, da se Sidranova poezija našla tu, kao poetski kamičak, u toj nacionalnoj kuli, i zato se samo smješkam kad Sidran govori o svojoj po-etici. To za Sidrana uopšte nije loša stvar, i on bi trebao uraditi sve da ostane tu, u toj bošnjačkoj književnosti po Enesu Durakoviću, možda je na kraju i njegova poezija smislena jedino u kuli takvog osmišljenja. Ta povijest bošnjačke književnosti, nenapisana, kad god kaže: Skender Kulenović, Mak Dizdar, Meša Selimović, uvijek taj niz završi sa Abdulahom Sidranom i Nedžadom Ibrišimovićem. To je važno, to nešto znači, i nisam siguran da je u pitanju samo artistička samosvijest. Onaj koji misli da se u tom konceptu Sidran našao slučajno, kao zloupotrijebljen, smiješniji od onoga koji govori o Sidranovoj po-etici. Literatura je Enesu Durakoviću, i inim bošnjačkim kritičarima, postala smislena početkom devedesetih godina, njima je tada trebalo pisaca i književnosti, pogotovo bošnjačke, i zanimljivo bi bilo pogledati i književna djela koja nastaju u tom periodu, recimo samo kod Ibrišimovića i Sidrana. Ne bi trebalo tom prigodom uobziriti samo strašni faktor rata, nego bi trebalo ispitati i taj ratni faktor u širem uobličenju jedne nove nacionalne inspiracije, jednog novog senzibiliteta, jedne nacionalne glasnosti, za vrijeme i poslije rata, u doba kad je profesor Duraković koji se u svome djelu igra nekog larpurlartističkog anarhiste ministrovao kulturom ispred temeljne stranke, poduzevši velike radove na uzdizanju bošnjačke književnosti u hrestomatijama i antologijama, dok Sidran i Ibrišimović, plaćani iz stranačke kase, putuju širom zemlje i svijeta po književnim tribinama koje organizuje ta najjača naša stranka, u poletu i naponu dotad neviđene demokratske akcije, o čemu svjedoče u publicističkim knjigama u okviru svojih sabranih djela. Zašto su baš oni odabrani? Moglo bi sve to biti predmet jedne studije o uzajamnosti angažmana i stila, politike i književnosti, u konkretnom vremenu i prostoru, kao udžbenik našim teoretičarima koja ta dva aspekta razdvajaju, i ja se ovdje neću upuštati dalje u tu elaboraciju, nego ću samo navesti dva citata: „Nije mi žao što ću umrijeti, nego što ću Sarajevo ostaviti, takav mi stih prođe glavom“, piše Sidran u jednom svom članku uvrštenom u sabrana djela, „onomad kad se u televizijskom kombiju spuštasmo niz padine Trebevića. Planuo, po baščama, jorgovan, bijele se netom okrečeni zidovi, pod avlijske zidove, sjenike iznio narod džezve i fildžane, komšija komšiju doziva, i tranzistor na hastal baštenski iznio, uz tanko meze i mehku šljivu, slušaju prijenos utakmice.“ Bila bi to, dakle, priča o vezi politike i stila, naroda i književnosti, literature i korisnosti, u jednom vremenu kad najveći talenti potpadaju pod uticaj najuopštenijih fraza, o narodu, o džezvama i fildžanima, o jorgovanima, o komšijama, o venecijama koje tonu, o zumbulima, o šejtani i ruhani inspiraciji, o Bošnjacima bezazlenim kao djeca. Sidran će ostati kroz godine dosljedan tome da govori u ime čitavog naroda, najuopštenije, književno mrtvo, nesugestivno, po mjeri sveopšte osjećajnosti, na narodnu hasnu. On će dugo govoriti u ime Bosne, i zato će ostati zaključan u njenom srcu. U tim zapisima početkom devedesetih Ibrišimović je još vehementniji, on gotovo da negira cijelu svoju dotadašnju književnost, navodeći da je njegovu dušu trovala lektira Kamija, Sartra, Beketa: „Ja sam bosanski musliman terorisan svjetskom književnošću, i sve moje knjige su, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije.“ U tim zapisima stil odiše svježinom narodnog govora, u grču jednog jakog angažmana, i sve to će kasnije prenijeti i na romane, na poeziju, na pripovijesti: „Pa ipak – meni je merak! Jer ja sam Bošnjak! Bošnjo sa dna kace! Merak je meni da sam ja taj na koga je udarila sve i iz neba i iz zemlje. Eh, evo, ja sam taj! Ko sam da sam, ja sam taj koga je sve sa svih strana spengalo.“ Ja neću sada biti bolećiv pa govoriti o izdaji literature, ili krasnosloviti o podređenosti književnosti kapitalu, jer se ta djela ne mogu shvatiti samo po osnovu svoje unosnosti, nego hoću reći da bi bilo zanimljivo ispitati veze između onoga što se od literature, naprimjer, u tom trenutku traži, da bi bila lijepa i artistička, i onoga što i kako se piše. Da li Sidran i Ibrišimović, naprimjer, tako pišu jer je to u tom trenutku sve to lijepo, estetski validno, onako kako to treba bošnjačkom narodu & Enesu Durakoviću, ili tako pišu po nekim svojim unutarnjim zakonitostima, po logici svoga djela, to tačno ne bi mogao prosuditi nijedan teoretičar, ali da jedan takav angažman i taj jezik imaju veze s mjestom koje će ti pisci kasnije zauzeti u tzv. povijesti bošnjačke književnosti, to se čini činjenicom jasnom i egzaktnom.

Sve te skrivene veze, međutim, nisu samo stvar prošlosti. Nedavno su Sanjin Kodrić i Ervin Jahić promovirali najnoviju antologiju bošnjačke poezije, i tom prilikom su se malo poigrali antologičara i kanonizatora. Profesor Duraković, dovevši ih na to igralište, bio je iznimno ponosan jer su ta dvojica kritičkih mališana nastavili tamo gdje je on stao: on je napravio antologiju bošnjačke poezije do devedesetih, a Ervin Jahić sada pravi od devedesetih godina naovamo; kako li se samo toga dosjetio? On će nas promociji prosvijetliti izjavom kako imamo posla sa najvitalnijom poezijom u posljednjih pedeset godina; po čemu to? Kao pravi artistički samosvjesnik, antologičar Jahić će naglasiti da se radi o tome da je naša umjetnost, bošnjačka književnost, nečuveno profitirala na ratnoj tragediji, i to je jedini kvalitet naše najnovije poezije, o kojem je on mogao i znao nešto reći. Sanjin Kodrić, međutim, u prikazu te antologije, također se uzdržao da nešto kaže o poeziji, kao i uvijek, nasreću izguravši tekst dokraja u bezglavom taljiganju jednu te iste mantre da nema uvažavanja drugog i drugačijeg, bez uvažavanja sebe i svog. Kakva mudrost! Te su riječi, zaista, bile dostojne pravog evropskog docenta, interkulturnog, što također nije čudno, jer je taj refren ponovo preuzet od Enesa Durakovića, našeg najvećeg interkulturaliste, iz njegove najnovije knjige. Tako su Durakovićev lik i djelo ostali te večeri spašeni, tom novom antologijom koju je Jahić, između ostalih, posvetio i njemu, profesoru Durakoviću, kao trećem najvećem, iza Alije Isakovića i Muhsina Rizvića, bošnjačkom vakifu u književnosti. Kažem da je to važna činjenica, zato što profesor Duraković, čim mu osporite djelo i koncepte, promptno, kao odbranu, nabroji odmah deset profesora i kritičara koje su te njegove kritičke pošalice usvojili, imitirajući ga dosljedno i ujednačeno u svakom kanonizatorskom pokretu. No na taj zadatak su profesoru mogla pouzdano odgovoriti i dvojica čimpanzi, i u tom slučaju on ne bi, u ime takvog nasljedovanja i spasenja, morao izmišljati cijelog jednog docenta i jednog kritičara.

Photo: Thomas Allen

Kako tvrdi štampa, promociju te antologije svojim prisustvom je uveličao i jedan pjesnik. Pogađate li o kome se radi? Bio je to upravo progonjenik, rušilac svih klanova, polemik, naš po-etičar Abdulah Sidran, koji je te večeri čitao svoju besmrtnu poeziju. Osim toga, i cijela antologija nosi naziv po jednoj njegovoj pjesmi: „Zašto tone Venecija“. To nije čudno, i samo smiješnik bi se tome začudio. – Ne znam kako se osjeća pjesnik, literat koji se tako stavi u službi literarnoj korisnosti, nacionalnoj ili prosvjetiteljskoj, i na kraju dočeka da mu djelo tumači Ervin Jahić ili Sanjin Kodrić. Da li se stvarno tada počinje pisati besmisleno kao Ibrišimović, u posljednjem romanu „El-Hidrova knjiga“, tako i toliko da moraju pozvati docenta Kodrića da objasni šta je pisac htio reći. Potonji docent, naprimjer, postao je poznat po tome što još uvijek nije savladao pisanje rečenice, jer cijelo svoje djelo prenatrpava alogičnim, nepravilnim, izlomljenim sentencama, kao i ispraznim nabrajenjem svih teoretičara i teoretičarki, znanstvenika i znanstvenica, svih teorija za koje je čuo u svojoj akademskoj karijeri. Toliko napora u pismenom izražavanju pronašao sam jedino još u polemici novinara i pjesnika Ahmeda Burića, u kojoj je on nedavno htio ismijati Sidrana kao najvećeg bošnjačkog pjesnika. Kroz tri teorije koje je, recimo, usvojio, docent Kodrić objašnjava cijeli štasmos; kako onda da ne objasni i poeziju Abdulaha Sidrana? Otkako sam objavio analizu njegove knjige na našem portalu www.akt.ba, ohrabreni studenti ovog docenta svakodnevno nam šalju ubjedljive analize njegovih knjiga i članaka. Kako oni svjedoče, obično nastaje smijeh u posljednjim klupama kad Kodrić na predavanjima danas pomene svoje djelo, a brucoši se već u prvoj sedmici svoga studija raspituju za autora tih rečenica kojima su se zabavljali već u srednjoškolskim klupama.

Ja odavno imam tezu da su u našem književnom životu svi sukobi lažni, da su sve polemike utvara, da je zapravo naš literarni univerzum jedan cjelovit mehanizam koji diše kao jedno, uprkos tome što su se pisci i intelektualci po novinama nominalno zavadili priklanjajući se nacionalnoj tezi i liberalnoj protutezi. Nema u tom cjelovitom haosu pravila, i sulud je onaj koji bi tu potražio dosljednost i stavove. Treba samo pogledati najnoviju široku literarnu djelatnost oko Dobre knjige, jedne izdavačke kuće koja je, kao pisce, priređivače, urednike, recenzente, okupila na jednom mjestu i Marka Vešovića i Dževada Karahasana, i Rusmira Mahmutćehajića i Envera Kazaza, i Ivana Lovrenovića i Zilhada Ključanina, i Hadžema Hajdarevića i Adisu Bašić, i Mileta Stojića i Muhidina Džanku, i Aliju Pirića i Fadilu Nuru Haver, i Enesa Durakovića i Feridu Duraković; naprimjer: našu najnoviju antinacionalističku angažiranu poeziju i prozu i djela iz edicije o slavnim Bošnjacima koja pišu akademski profesori. Jedan teoretičar, Enver Kazaz, koji godinama bije bitku u medijskoj areni kao naš najubojitiji antinacionalist, u svome djelu, naprimjer, najnormalnije piše najeklatantnije fraze o tome kako je roman nacionalno definiran, o tome kako pojedini romani tragaju za kolektivnom sudbinom i identitetom bošnjačkog naroda, a djelo Enesa Durakovića vidi veličajnim u kontekstu tragike bošnjačke nacije. U najnovijoj antologiji bošnjačkog pjesništva našlo se preko deset antinacionalističkih angažovanika, i sve je to propraćeno jednom šutnjom i mirom, snovima tih naših najborbenijih literarata da će već jednom njihova djela ostati zaogrnuta smeđom folijom naše najslavnije edicije „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“.

Photo: www.thedphoto.com

Međutim, jedno poetsko lice je izostalo u toj živosti danas oko „Dobre knjige“, to je Abdulah Sidran, i zato je opravdan njegov gnjev. Ja, doista, smatram nečuvenom nepravdom da neka njegova djela nisu preštampana i objavljena u toj „Dobroj knjizi“. Vidite, događaju se ponekad i izuzeci u našem književnom životu, jer je sada, naprimjer, Sidran izostao iz ekipe koja je isto tako, u nekoj drugoj varijanti dobre knjige, prije petnaest godina, u izdavačkoj kući Alef, pod sigurnom rukom Enesa Durakovića kao urednika, stvarala bošnjačku književnost. Abdulah Sidran je danas smrtni polemički neprijatelj Hadžemu Hajdareviću, baš kao i on njemu, a u okviru hrestomatije bošnjačke književne kritike, u ta sretna vremena, o Abdulahu Sidranu nije pisao niko drugi nego upravo, likom i djelom, Hadžem Hajdarević. I na osnovu tog teksta Hajdarević je stekao renome kompetentnog kritičara, zbog čega je danas, kao politički korektna osoba, u svim mogućim žirijima, zbog čega Sidran bjesni. Hajdarević se, međutim, samouvjereno brani, apsolutno siguran u svoju pozvanost da odlučuje, navodeći da je i autor teksta o Sidranu. Sidran nema, insinuira Hajdarević, njegovu književnokritičku kompetenciju i obrazovanje, i zato nema pravo da se buni, kao što to znanje ima on, g. Hajdarević. Kakva su, pak, ta Hajdarevićeva kritička kompetencija i obrazovanje, to ćemo sada vidjeti. U tom tekstu o Sidranu, kao kvalitete te poezije, Hajdarević navodi to što u toj poeziji nema dvosmislenosti, nema hermetizma, nema pseudomagijskog automatizma, nema učenog ponižavanja čitača, i ostalih opačina. U iskustvu stiha sedimentirana je, kaže Hajdarević, ona iskonska mudrost o svekolikim mijenama i zakonitostima svijeta. Prema ovakvoj elaboraciji poezije, i Hajdarevićeve kolumnice bi imale kvalitete vrhunske poezije, i to uopšte ne čudi sjetimo li se da je u pitanju kritik koji je napisao i sljedeće rečenice: „Proze Seada Mahmutefendića u bosanski književno-čitateljski prostor došle su nekako izokola, preko hrvatske književne produkcije, ali su, ujedno, u njega bahnule i sasvim najednom. On, naprosto, insistira na zaoštrenim krajnostima ljudskih karaktera; on svoju rečenicu, kao kerče otvorenih čeljusti, vodi ispred ili iza sebe samim rubom neke literarizirane pomućene svijesti…“ Dok u njegovim kritikama, štampanim u prominentnoj ediciji Bošnjačka književnost u književnoj kritici, neke proze stalno pristižu nekako izokola i bahnu sasvim iznenada, sasvim najednom, a pisci vode svoje rečenice ispred sebe kao onu kerčad otvorenih čeljusti, rubovima literarizirane svijesti, Hadžem Hajdarević ureduje našim književnim poslovima, neprikosnoven već nekoliko godina, sudeći i odobravajući rukopise u deset žirija, kao član i vijećnik trenutno najsnažnije partije (SDP). Oni kvaliteti poezije i ona kerčad otvorenih čeljusti nisu neobični, pak, ako znamo da su štampani u kritičkim hrestomatijama koje je uredio, gospodin profesor, doktor Enes Duraković. Tamo je štampana, naprimjer, još jedna, urnebesnija, rečenica Fahrudina Rizvanbegovića; to je drugi najvažniji bošnjački kritičar, također doktor, veliki poznavalac preporodnog perioda bošnjačke književnosti, dopredsjednik bošnjačke književnosti, profesor čije je djelo presudno važno za bošnjačku književnu kritiku, samo iz razloga što se spram njega profesor Duraković čini kao Erih Auerbah lično, i otud je možda on vječiti njegov zamjenik, naslijedivši ga prvo na mjestu ministra kulture, pa kasnije i na katedri. Profesor Rizvanbegović u naš je književni život, poslijeratni, dakle, ušao je sljedećom rečenicom, koju je prof. Duraković, tako urnebesnu, možda i namjerno pustio u hrestomatiju: „Niti je jedna carevina dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti romana.“ Blagodareći ovakvim kritičarima, samo se nadamo da će sjajni odsjaji naše književnosti vječito taložiti u njenom biću, i da joj se nikada neće dogoditi da, možebitno, umre dovoljno!

Photo: megarapid.net

Kao prvi čovjek Fonda za izdavaštvo, kao pjesnik, kao esejist, prozaist, kritik, kao vijećnik, jedan od viđenijih literarnih pingvina na našem liberalnom polu, Hadžem Hajdarević u matičnoj izdavačkoj kući toga fonda, to jest uDobroj knjizi, štampa sve što mu duša poželi: od zbirke diletantskih priča, objavljene prije deset godina, sada preštampane, preko zbirki svoje godinama bezlične poezije, do zbirke najnovijih novinskih kolumni u kojima nas, naprimjer, izvještava da je Ćiro oduvijek bio Bosanac i veliki nogometni stručnjak! – Zašto pak ta liberalna skupina naših pisaca oko Fonda za izdavaštvo i Dobre knjige trenutno ignorira Abdulaha Sidrana, koji je zbog toga ovih dana u Oslobođenju krenuo u ofanzivu protiv njih, vjerujte, to će ostati, možda, zauvijek obavijeno mrakom! Reći će mi se: Sidran je nacionalist, dvorski pisac, ližisahan! Šta bi to značilo kad u društvu, u Dobroj knjizi, među nagrađenim piscima Fonda, kao i prije petnaest godina u Alefu, imate jednog Zilhada Ključanina koji je objavio zbirku članaka po znakovitim naslovom „Da, ja prezirem Srbe!“, ili jednog Enesa Durakovića, kao predsjednika bošnjačkog književnog kosmosa! Koja je tu razlika između Hadžema Hajdarevića i Rusmira Mahmutćehajića? Mi čujemo da se često kaže: „Sidran je, znate, veliki pjesnik, jako talentovan, naš najveći živući pjesnik, ali vidite u stvarima književnim, književnokritičkim, on je posvema bezjak!“ Kakvo je to ludilo? Cijela naša literarna čaršija se do zemljice klanja jednom pjesniku, da bi ga onda proglasila književnim diletantom. Liberalni Željko Ivanković se tako proslavio jednom izjavom: „Ne, nitko ne niječe njegov pjesnički dar, ili scenaristički, ali kokoš koja nosi jaje ne zna i koje je od njih mućak. Lovi ribu, Ahmete Šabo! Piši pjesme, Avdo Sidrane!“ U ovakvu konstrukciju, naravno, mogu povjerovati samo oni s kokošarskim znanjem o literaturi, oni koji obitavaju u kokošinjcu našeg književnog života, gdje cijeli kružoci čuče pred jednom poetskim pijetlom, a potom mu uglas zvocajući odriču književno znanje, tvrdeći da taj pijetao, iako nosi jaja, ne zna koje je od njih mućak! Jeste li vi stvarno sigurni u veličinu te poezije?

Kada sam prije četiri godina uzeo na sebe da rastumačim svu tu famu, svu šutnju, obavijenu oko bošnjačke književnosti, više da se odredim prema toj nacionalnoj književnosti, nego iz potrebe da govorim, naprimjer, o Enesu Durakoviću, nisam ni sanjao koliko lica će biti umiješano u stvaranju te literature, koliko kritičkih kukaca će gmizati tom tamom, koliko će se ta tema pokazati sveprisutnom u našem književnom životu, tako živom i u djelu pisaca i intelektualaca koji se posljednje desetljeće, budući na sinekurama evropskih i svjetskih fondova, odlučili malo predstavljati liberalima. Njihova djela su jednostavno bila determinirana tim i takvim nacionalnim konceptom, oni su ga svagda nosili kao svoj tamni prtljag, ponekad ga i stidljivo skrivajući iza leđa, bezrazložno. Taj grčeviti napor književnih poslenika da se uveže kontinuitet višestoljetne književnosti obuzimao je svaku ćeliju tog književnog života u posljednjih dvadeset godina. Gotovo sve od našeg književnog življa krajem devedesetih dalo je svoj doprinos u podizanju bošnjačke književnosti, i to je bilo takvo vrijeme, koje će potrajati još dugo.

Photo: Truth Beckons

Nakon što se nedavno, pak, naš najpoznatiji pjesnik Abdulah Sidran, izjasnivši se kao po-etičar, odlučio razračunati sa svim figurama bh. literature, osim sa samim sobom, ostavši usamljen na književnoj vjetrometini, pomenuvši kao svoj uzor časopis koji sam osnovao i uređivao, u kojem i sada pišem, što je bio jedan od smiješnijih događaja u našoj književnoj lakrdiji, vidio sam koliko se taj koncept bošnjačke književnosti u zadnje vrijeme povukao u pozadinu, u blagougodnu zelenkastu polutamu akademskih kabineta, jer niko u tim polemikama nije skrenuo pažnju na mjesto koje Abdulah Sidran zauzima u toj bošnjačkoj književnosti, po Enesu Durakoviću, ne zato što tom nisu željeli ili htjeli, nego zato što nisu znali. Naravno, svi ti baštinici tradicije, svi ti profesori po tim katedrama, jesu danas kritičke mumije, njihovo djelo ne postoji, ali ne treba biti naivan pa ne vidjeti da je njihov koncept još uvijek živ: treba pogledati koliko se ta nacionalna književnost ispisuje i reproducira na danas najživljem mjestu kod nas, najlukrativnijem, u „Dobroj knjizi“! Sva ta interkulturna strka, oko „Sarajevskih svesaka“, oko „Izraza“, svo to korektno interkulturno heklanje, a la Enver Kazaz & Mihajlo Pantić & Zvonko Kovač, podržano evropskim fondovima, samo su pomogli da se te povijesti lakše prihvate i legitimiraju, da se nacionalna literatura učvrsti; ona, zapravo, nikada nije bila življa, kao što je sada.

Ja danas nisam siguran šta je tačno po-etika, iako znam dobro sve što se odnosi na nju, i ne bih rekao, uopšte, da se ona može ostvariti u angažmanu pisca, bilo kojeg, u svojoj koherenciji, pogotovo sada i ovdje, kao što nas to uvjerava, on lično, da se ostvarila kod našeg pjesnika Abdulaha Sidrana. Nama nije jasno kako to sprovesti, i bilo bi lijepo da nas Sidran poduči ako je to ikako moguće! Ja, dakle, ne znam šta je tačno po-etika, ali znam dobro šta ona nije, i sasvim sam siguran, apsolutno, da ona nema nikakve veze sa sitnom javnom prevrtljivošću u angažmanima, sa nacionalnom službom, i znam da nije jednaka višegodišnjoj okoštalosti jednog književnog iskaza i poetskog senzibiliteta.

Ja sada neću, u svojoj staroj maniri, u ime te po-etike osporavati pravo Bošnjacima na književnu povijest, nego ću samo iskoristiti priliku da se još jednom javno desolidariziram sa jednim konceptom, kao ograničenjem, sa jednom dosadnom literaturom, u kojoj, lično, vidim vrijednim pažnje tek jedan roman. Ako se o srpskoj ili hrvatskoj književnosti danas govori kao o najnormalnijim, neutralnim, književnim terminima, budući da su svima već dobro utuvljeni stoljetnom praksom, mi ovdje imamo tu privilegiju da vidimo da je nacionalna književnost tek jedan koncept, kao i svaki drugi, nebogomdan, formiran po jednom čovjeku, čovječije djelo, i da ga zato ne moramo razlikovati od, naprimjer, panerotskog vitalizma kao smiješnog koncepta jednog profesora, kojeg je njegov talent sudbonosno uputio samo na stotinu (bošnjačkih) knjiga. Zadržavam, dakle, pravo da u ovom našem demokratskom društvu vidim taj i takav koncept smiješnim, ne gledajući na literaturu kroz tu nacionalnu ključaonicu, pa i u slučaju da me neki najprisutniji kolumnista u bijesu proglasi autošovinistom.

Vrativši se ovom prigodom nakon nekoliko godina svim tim dokumentima našeg književnog života, svim kritikama u kojima se gradila naša književnost, nagnut nekoliko sati nad tim papirima, listajući sve to u tišini, prelazeći s teksta na tekst i sa stranice na stranicu, neka mi ova gospoda vjeruju na riječ da sam razmišljao o tim njihovim konceptima, o njihovim djelima, o njihovim idejama, svako malo se pominjući u sebi te blagodatne književnosti koja daje takve talente kao što su Sanjin Kodrić i Enes Duraković, Fahrudin Rizvanbegović i Ervin Jahić! O, moja zemljo, mislio sam, ne trebaš brinuti za svoju budućnost! O, ti bošnjačka književnosti, eno ti vječnost širom otvara svoje luminozne dvore!

*Tekst preuzet sa sajta časopisa sic!

 

Preuzeto sa stranice:www.art-page.eu

Biografije Klasicnih Autora

Adni Anđelović, Mahmud-paša

Biografija

Adni je rođen oko 1420. godine, a pogubljen je u Jedikule u Carigradu 17. 8. 1474.

Mahmud-paša Anđelović služio se pjesničkim pseudonimom Adni (Rajski). On je prvi naš zemljak na polju istočnih (islamskih) književnosti. Bio je učevan vezir, mecena, državnik i vojskovođa. “Podigao je mnoge javne građevine u Istanbulu, od kojih neke postoje i danas. Njegova dobrota i velikodušnost cjenjeni su od njegovih biografa. Kratko pred smrt reče : “Došao sam na prag padišaha sa atom, mačem i 500 akči. Sve što imam osim toga stekao sam u službi padišaha i u sjeni njegove sreće i blagostanja, srce i nada ostvarili su svaku želju.” ” (Prema Gibbu, 1901.)

Gazel

Kad ugledah kosu svoje drage, koja je kao tulipan,
kako leprša po njenom licu, pomislih:
Čudno, kao da je mjesec zastao među mirisnim cvijećem.

Tvoji čuperci pali su preko lica, što je ko mlađak,
u mnogim uvojcima poput zmije
što danju miruje skupljajući snagu.

Od tvog lica, ruže i tulipan, zaista su ukrali
boju i miris,
i zato ih vezane za štap nose okolo kroz bazar.

Preveo: S. Hadžialić

Alić, Džemaludin

Biografija

Džemaludin Alić rođen je 19. maja 1947. godine u Tetovu kod Zenice. Osnovnu školu završio je u Tetovu, a gimnaziju u Zenici. Studij jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatski jezik pohađao je u Sarajevu. Za vrijeme studija urednik je lista Naši dani, a 1970. godine prelazi u Zagreb i radi kao novinar u tvorničkom listu Jugomontaža, potom je dopisnik lista Oslobođenje. Po povratku u Sarajevo bio je sekretar Udruženja književnika BiH i urednik i direktor u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, kasnije IP “Oslobođenje-public” (do 1992). Sada je samostalni umjetnik.

Bibliografija

1. Tamni kristal. [Pjesme]. Naprijed. Zagreb 1969.
2.
Razbijanje površine. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
3.
Pjev sve tišeg srca. Studentski centar. Zagreb, 1971.
4.
Sezona lova. August Cesarec Zagreb, 1974.
5.
Nesanica. Svjetlost.Sarajevo, 1976.
6.
I smrt će proći. Centar društvenih djelatnosti. Zagreb, 1978.
7.
Put u iskon. Veselin Masleša. Sarajevo, 1979.
8.
Trošenje grijeha. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
9.
Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX stoljeća. Život 7-8, Sarajevo, 1980.
10.
Zamka za Ishaka Ledinu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982.
11.
Izabrana djela. Svjetlost. Sarajevo, 1984/1985 (Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 43).
12.
Komadanje Orfeja. Eseji, polemike, kritike i eseji. Univerzal. Tuzla, 1986.
13.
Rađanje Atlantide. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
14.
Kukci. Glas. Banja Luka, 1988.
15.
Demijurg. Univerzal. Tuzla, 1989.
16.
Kukci. Prijevod na makedonski jezik. Makedonska knjiga. Skoplje, 1991.
17.
Sarajevo, oko moje. KIZ Tin Ujević. Split, 1992.
18.
Demiurg. Prijevod na njemački. Gollenstein Verlag. Blieskastel, 1995.
19.
Pataren. IP Ljiljan, Sarajevo, 2001.
19.
Pataren. “Der Patarener”, prijevod na njemački. Gollenstein Verlag. Blieskastel, 2003.
20.
Devetnaest stoljeća Bosne / Historija i kultura Bosne od 6. do 1900. godine. Stručna saradnja Mustafa Ćeman. Frankfurt a/M, 1998. Dopunjeno izdanje ove knjige pod naslovom “Stoljeća Bosne / Kultura i historija Bosne od 6. do 1918. godine” je u fazi pripreme za izdavanje kod IP Ljiljan Sarajevo.
21.
Bosna Bosona. Dom štampe Zenica i IP Ljiljan Sarajevo (u pripremi za štampu).

 

Naš Stari most

Medžaziju, Metaforičkom,
pjesniku grada Mostara.

Naš Stari most u Mostaru
čuvao je priču staru.
Na njemu su roba na slobodu puštali,
dok su vezali rukoveti
i vodu Neretue
ružama darivali.
Na našem Starom mostu večeri su zrile
a jutra blistala ribom
i djevama u zlatu.
S njegovog su luka zvonile potkove,
bio je oslonac u miru i ratu.
Naš Stari most su srušili.
I on posta duga.
Kad u nebo pogledaju,
vide ga.
Kad od srama oči vodi sagnu,
on ih gleda
s neba prisutan.

Alić, Salih

Biografija

Salih Alić je rođen 30. IX. 1906. godine u Bijeljini, gdje je završio osnovnu školu i medresu. Prvo je radio kao knjigovođa, a zatim kao dopisnik sarajevskih listova “Jugoslavenski list” i “Večernja pošta”. Nakon kratkotrajnog boravka u Zagrebu gdje se bavi preprodajom knjiga dolazi u Sarajevo i radi u Islamskoj dioničkoj štampariji. Od 1936. godine Zagrebu, kreće se u bohemskom krugu Tina Ujevića i objavljuje pjesme u brojnim časopisima i listovima. Umro je 11. III. 1982. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen.

Bibliografija

1. Lirski akvareli. Zagreb, 1941.
2.
Ranjeni galeb. (U zbirci Pjesme šestorice). Zagreb, 1942.
3.
Lirski dnevnik. Zagreb, 1953.
4.
Koloplet. (U zbirci Pjesme osmorice). Zagreb, 1954.
5.
Jesenas i danas. (U zbirci pjesama Lirika osmorice). Slavonski Brod, 1954.
6.
Tin u anegdotama. (S. I. Posavcem). Vinkovci, 1960.
7.
Poezija. Znanje. Zagreb, 1972.

Bajezidagić, Derviš-paša

Biografija

Derviš-paša Bejezidagić je rođen u Mostaru “u šestom deceniju XVI vijeka”. Poginuo kod Budima 14. VII 1603.

Nakon školovanja u rodnom gradu nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu. Derviš sam “pripovijeda u predgovoru ‘Murad-name’ gdje veli: ‘Kao dijete došao sam u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II’. To je bilo kad je Mehmed-paša Sokolović stajao na vrhuncu moći i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje zemljake na kormilo turske države, što mu je donekle i pošlo za rukom. U Atmejdan-sarajima mladi je Derviš proživio nekoliko godina marljivo učeći, a naročito se bavio, kako sam veli, proučavanjem arapske i perzijske lijepe književnosti. Prilika mu se pružila da se u tom usavrši, jer mu je bio učitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u oznavanju perzijskih klasika.”

Saznajemo da je ubrzo postao “carski lični savjetnik i da se ni časa nije od sultana udaljivao, da je u carskoj prisutnosti kao dogandži-baša [ Soko srece stade na moju ruku, a moj posao postade nadzor na sokolovima… ] obavljao dužnost natkomornika, da je od prirode bio vrstan pjesnik, a po duševnim vrlinama i učenosti, ravan velikim učenjacima, da mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeću, premda to nije bilo u obicaju… Pečev i Četib-Čelebi spominju ga godine hidžretske 1000 (1592) kao carskog ličnog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti, u mjesecu ševalu 1003. (1595) spominje se u jednom fermanu kao bosanski valija”. U svojstvu poslan je na odbranu Budima gdje je na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603.

Ostavio je iza sebe po jedan divan na turskom i na perzijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom Bulbulistanu, napisao je naziru na Mesneviju Mevlana Dželaluddina Rumija u dva toma.

Napisao je vrlo uspjelu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mekteb i džamiju i opremio biblioteku uz džamiju.

Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava – meditira o životu, sudbini, ljepoti. Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni.

Gazel o Mostar

Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se čudiš srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara ?

O ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka,
Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Ko ga gleda, život mu se mladi,
A duša mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oči podraživa.

S voćem vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na sv'jetu,
E bi rek'o da je rajska bašča,
Ko ga vidi u majskome cv'jetu.

S dvije kule velika ćuprija
Pružila se preko rijeke čarne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pričinja se poput dűge čarne.

Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš'o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv'jeta.

To je gn'jezdo slavnije junaka
I na peru i na bojnom maču;
Ko odvazda i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige –
Neka svoje ne kazuju glase,
O, Dervišu! Ti si danas slavuj,
Koji pjeva svog Mostara krase.

S turskog: Safvet-beg Bašagić

Bašagić, Safvet-beg

Biografija

Safvet-beg Bašagić rodio se 6. maja 1870. Godine u Nevesinju. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. slušao je orijentalne jezike i historiju na Bečkom univerzitetu.

Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama ( Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve znanstvene radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar. Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji. 1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je odbranio 1910. godine. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.

Bibliografija

a – Izvorna

1. Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894). Vlastita naklada. Zagreb, 1896; – 2. izdanje. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928.
2.
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850). Vlastita naklada. Sarajevo, 1900; – Reprint izdanje. Zagreb, 1989.
3.
Abdullah-paša. Dramski spjev u 4 čina iz XVIII vijeka. Vlastita naklada. Sarajevo, 1900.
4.
Pod ozijom ili krvava nagrada. Dramski spjev iz XVIII vijeka u 3 čina (5 slika). Vlastita naklada. Sarajevo, 1905.
5.
Misli i čuvstva. (Nove pjesme). Vlastita naklada. Sarajevo, 1905.
6.
Gazi Husrevbeg. (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu). Braća Bašagić. Sarajevo, 1907.
7.
Uzgredne bilješke I. Pričice i dosjetke za mladež pribrao -. Braća Bašagić. Sarajevo, 1907.
8.
Najstariji ferman begova Čengića. Vlastita naknada. Sarajevo, 1907.
9.
Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti I. Vlastita naknada. Sarajevo, 1912.
10.
Izabrane pjesme. Vlastita naknada. Sarajevo, 1913.
11.
Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke. Vlastita naknada. Sarajevo, 1917.
12.
Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju. Vlastita naknada. Sarajevo, 1924.
13.
Mevlud. Po muteber ćitabima spjevao -. Vlastita naknada. Sarajevo, 1924; – 2. dop. izdanje. Sarajevo, 1924; – 3. dop. izdanje. Sarajevo, 1931; – 4. dop. izdanje. Sarajevo, 1941; – 5. dop. izdanje. Sarajevo, 1942; – Al-Mawlid ‘An-Nabawiaš-Šarif. Bayrut, 1962. s. 21.
14.
Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Matica Hrvatska. Zagreb, 1931.
15.
Odabrane pjesme. Matica Hrvatska. Sarajevo, 1944.
16.
Izabrana djela - priredio Muhsin Rizvić. I knjiga: Muhsin Rizvić: Pjesničko djelo Mirze Safveta; Lirika: II Prepjevi; O kniževnosti, Bibliografija i literatura. Svjetlost. Sarajevo, 1971, str. 266/302.
17.
Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine (i) Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Prvi dio priredio I predgovor napisao Džemal Čehajić. Drugi dio priredio i napomene Amir Ljubović. Svjetlost. Sarajevo, 1986, str. 452.
18.
Nizamul-Alem. Prijevod Safvet-bega Bašagića, a napisao Hasan Ćafi Pruščak. Sarajevo, 1919.
19.
Omer Chayyam: Rubaije. Prijevod. Knjiga I. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928; – 2. izd. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928; – 3. izd. Priredio i predgovor napisao Alija Bejtić. Mladost. Zagreb, 1954.

Jesenski uzdasi

Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Čarne oči oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.

Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijeću,
I mlađana neprestano sniva
O proljeću i šarenom cvijeću.

“Kad ćeš doći, mileno proljeće,
Da oživiš drveće i cvijeće,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šeće.

Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti već svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašči,
Kako šeće oko šadrvana.

A ovako, ja ga vidjet neću
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dođi, dođi, mileno proljeće,
Dođi, dragi, željo uzdisana!”

Bašeskija, Mula-Mustafa

Biografija

O ljetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada.1Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Početno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izučio i kazazski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava najljepše. I nekog Mahmuta Zaimovića spominje kao svog drugog majstora u kazazskom zanatu. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije nije nikako bavio kazazskim poslom, nego je, vjerovatno, produžio naukovanje u kojoj od sarajevskih medresa, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.

Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje narodni pisar (katibi-am). Ovo će odsada biti njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo. O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, govori nam i činjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan i angažuje i druge pisare za pomoćnike. Pored toga, u dva navrata bilježi prihode i konstatuje koliko je papira utrošio za pisanje.

Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava misticizam (tesavvuf) i stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana “Sohbet-halva”.

Bašeskija nam je ostavio nešto podataka i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed biće da je umro dok je Mustafa bio još kao dijete, a majka mu Fatima, kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana. Do 1778. godine rodilo mu se devetoro djece, od kojih je te godine na životu samo troje, dvije kćeri i sin Mustafa, kojeg je on dao da uči berberski zanat. Deseto dijete mu je rođeno 1782. godine. Od tri kćeri, koliko ih je sada imao, dvije su mu umrle u vrijeme haranja kuge 1783. godine. Prema tome, Bašeskiju su nadživjeli samo jedna kći i sin Mustafa. Bašeskija je rođen i sve do 1759. godine bio nastanjen u Mimar Sinanovoj mahali, ali je spomenute godine kao imam Buzadžića džamije iznajmio Šebešlića kuću u istoj mahali, odakle se ponovno 1773. godine vraća u svoju kuću u Mimar Sinanovoj mahali.

Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sređivanja poslova oko ostavštine njegovog ujaka Topal Osman-age, bašeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja i tu se primio mualimske dužnosti. Da se brzo razočarao, pokazuje činjenica što se već 30. februara 1782. godine vraća u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraći period obavlja sve dok se nije razbolio. Godine 1800. postao je službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana. 1801. godine ljetopisca je dohvatila kap.

Sve do danas nije bio ustanovljen tačan datum Bašeskijine smrti. Većina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je on umro 1803. godine, dok Muderizović, koji je prevodio Ljetopis Bašeskije, smatra da je ljetopisac umro 1805. godine, što bi se zaista i moglo zaključivati na osnovu samog Ljetopisa, jer posljednje vijesti, koje nam je Bašeskija ostavio u Ljetopisu, potječu iz hidž. 1219. godine koja odgovara 1804/805. godini. Međutim, prema našim najnovijim istraživanjima ustanovili smo da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine. Naime, u fragmentarno sačuvanom Ljetopisu Mustafe Firakije, a za kojeg pretpostavljamo da je sin Mula Mustafe Bašeskije, stoji i sljedeća bilješka: “7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!” O Mustafi Firakiji i njegovom Ljetopisu biće govora još i kasnije. Prema tome, Bašeskija je, nakon što ga je dohvatila kap 1801. godine, još ponešto bilježio u svoj Ljetopis do 1804/805. godine, a potom je, pošto ga je savladala bolest, prestao bilježiti događaje i umro, kako smo vidjeli 18. augusta 1809. godine. Napominjemo da je i Bašeskijina majka Fatima, koja je umrla 1772. godine, od iste bolesti ležala više godina, ali se u početku bolesti 2-3 godine mogla pomalo kretati, pa se prema tome može pretpostaviti da je ova bolest u porodici Bašeskije bila nasljedna.

I pored svih nastojanja da pronađemo grob Bašeskije, nismo uspjeli. Pretpostavlja se da je sahranjen u groblju u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.


  1. U izvorima, osim ljetopisa, nalazimo Baseskiju ubilježenog kao svjedoka u četiri rasprave vodene pred sarajevskim kadijom. Prvi put se javlja 11. rebiul-ahira 1181. (6. IX 1767) kao Mustafa-baša Bašeskija, drugi put 2. safera 1189. (4. IV 1775) kao Mula Mustafa, imam Buzadži-zade džamije, a treći 26. džumadel-evela 1191. (2. VII 1777) i četvrti puta 26. Rebiul-evela 1210. (10. X 1795) kao Mustafa-efendi, imam Buzadži-zade džamije. Sidžili: VIII. str. 95: XVI. str. 108: XVIII. str. 159 i XXXVI. str. 6 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Godina 1159 – 1170 (24. I 1746 – 14. IX 1757)

Godina 1159.
(24. I 1746 – 12. I 1747)

- Teferič kušanme bojadžija.1
- Teferič kušanme kazandžija.

Godina 1162.
(22. XII 1748 – 10. XII 1749)

- Čizmedžije prirediše teferič kušanme u Koševu.2

Godina 1164.
(30. XI 1750 – 19. XI 1751)

- U Sarajevu je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od rođenja nije imala ruku nego je nogama prela i obavljala druge poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.

Godina 1165.
(20. XI 1751 – 7. XI 1752)

- Proveden je kanal u Atarskoj čaršiji3.

Godina 1167.
(29. X 1753 – 17. X 1754)

- U mjesecu saferu 1167. (28. XI – 26. XII 1753.) godine tri noći između akšama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, događao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu čuli svaki dan i svaku noć ispod zemlje učestali udarci, slični udarcima u bačvu ili bubanj.
– Sagrađen je sebilj na Baščaršiji
4.

Godina 1168.
(18. X 1754 – 6. X 1755)

- Umro je sultan-Mahmut5a na prijesto zasjeo sultan Osmah-han.
– Posljednjeg dana ramazana ove godine (10. VII 1755) poslije podne viđen je Mlađak mjeseca ševala
6, pa se mnogi ljudi omrsiše smatrajući to dozvoljenim.
– Popravljena je i ukrašena Husrev-begova džamija.
7

Godina 1169.
(7. X 1755 – 25. IX 1756)

- U ovoj godini pustio sam bradu.
– Izgorio je Hanikah
8.
– Pobuna u Alijinom odredu u Beogradu.

Godina 1160 – 1170.
(13. 1 1747 – 15. IX 1757)

- Godine 1160. (1747/47) došlo je, Božjom providnošću, do nereda u bosanskom ajaletu, a osobito u Sarajevu. Neobuzdani ljudi (yaramazlar) uzeli su toliko maha da nisu imali nimalo straha ni bojazni od starješina. Punih deset godina, sve do 1170. (1756/57) jaramazi su zametali kavgu među mirnim stanovništvom. Jasno je da su jedni druge bez razloga ubijali. Među ubijenim je bilo vrlo malo ljudi od rza i obraza, nego je skoro u svakom slučaju jaramaz ubio jaramaza i osvetio se. Tako se, eto, opet obistinila ona: “Ko ubije biće ubijen”.

Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji. Zato svi stanovnici šehera, iz samilosti prema sirotinji, suprotstave se pašama. Počeli su se održavati sastanci. Narod je istakao bašeskije i ajane i počeo da ih hvali. Na kraju, međutim, kada su i jaramazi ovladali, došlo je do obrta, poubijani su jadni ajani, a jaramazi pređoše na stranu paša i ove pomagahu u svakom pogledu.

Evo popisa lica koja su izginula u ovim neredima:

Čokadar,
Avdi-baša,
Deronja (Deronaogli)
9,
Mršo (ili Miršo),
Nakaš (Nakašogli),
Keško (Kesko-ogli),
Kevro
10,
Kulović (Kulogli),
Zec,
Karović (Karo-ogli),
Menzilović (Menzilogli),
Smail, katib,
Baščauš,
Jusuf,
Smail, bičakčija,
Romanija,
Jedno nevino dijete,
Zatim još jedno dijete,
Leno (Lendo-oali),
Hadži Ibrahim Ušćuplija (Uskupli), čovjek od rza i obraza,
Vreto (Vreto-ogli),
Hrdo (Hrdo-oeli),
Hodža Avdi-baša, trgovac,
Fazli-baša,
Tutundžija,
Ćato, iz 97. džemata,
Pirčo Kantardžić (Kantarciogli),
Susjed Avdi-base hodže,
Drugi Deronja,
Halač,
Čahidžija,
Bravo,
Selamić (Selamiogli),
Zrino,
Juraldžić (Yularciogli),
Ćoso (Koso-ogli),
Memija (Memiogli),
Sivrikuš, berber,
Alijagić (Aliagaogli),
Kadija-efendija,
Meco, sabljar,
Hadžikadrić (Hacikadriogli),
Tuco (Tuco-ogli),
Husejin Buba (Bubaogli)
11,
Mehmed, otlukčija,
Sluga Halilbašića (Halilbasaoglinin hidmetkari),
Salma, čokadar (Salme),
Hadžikadrinović (Hacikadrinogli), kazandžija,
pekar,
Hatimović (Hatimogli),
Mali Alija, bećar,
Hadži Mustafa,
Mahmut,
Đulabija Hasan-baša,
Belajić (Belaogli),
Nurko, abadžija,
Muzga (Muzgaogli),
Ljubić,
Korpar,
pekar,
Ostoja, kršćanin, zimija,
Mađar
12Alija,
Brat Alije Mađara,
Hadži Ahmed, trgovac,
Redžo, bojadžija,
jedan čovjek s Vratnika,
na Bjelavama neki seljak,
poturčenik,
Alt,
Mujezinović (Muezinogli),
Husejin, čizmedžija,
Fazlihodžić (Fazlihocaogli),
pekar,
Jelečković (Yelecogli), iz 52. džemata,
zimija,
Ciganin (Kibti),
Zuberović (Zuberogli),
Rizvo, iz 97. džemata,
Alibeg, kujundžija,
Hrdo,
Ćurčića (Kurkizade) ropče,
zimija,
zatim još jedan zimija,
i još jedan zimija,
Ibrahim-baša, kolukčija,
Učković (Uckaogli),
Selim-baša,
Emir Alija,
dvojica ljudi na Bakijama,
dvojica ljudi u džamiji na Vogošći,
Ahmed, mestvedžija,
Šejtanović (Šeytanogli),
Nakaš (Nakašogli),
jedan čovjek kod baždarnice (Bachanede),
jedan čovjek u blizini Mezar hamama
13,
pastorak vodonoša Smaila,
Rakarević (Rakarogli).

U početku su baše i zabiti namjeravali da stanovnike ovoga šehera nahuškaju protiv Ali-paše14. U tu svrhu su održali sastanke, izabrali vođu i zaključili da noću napadnu na kuće ajana. Tako je najprije straža 43. orta-kola noću došla na Hiseta da navali na kafanu i na kuće Bagdadije i Sijahije. Međutim, građani Sarajeva nisu bili time zadovoljni, jer su i srcem i dušom voljeli i hvalili ajane koji su pomagali i štitili sirotinju. Kako su građani već bili saznali o ovom napadu, sakupi ih se mnogo i iste noći napadnu na stražu 43. orta-kola i straža se razbježe. Tom prilikom je poginuo spomenuti čokadar. Punih deset godina od toga događaja nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi. Bašeskije i ajani se počeše miješati u vilajetske stvari i poslove da bi tobož štitili narod od nasilja paša i da bi spriječili pristup mubaširima. Zato su u cijelom bosanskom ajaletu, pa i po selima, upisivali i malo i veliko u janjičare. U janjičare su upisali i neke serhadlije, pa čak i kapetane. Sakupili su mnogo novca, tobož “Yagmurlik akce”, a bilo im je stalo da se dograbe imetka, pa se počeše natjecati u tome ko će više sakupiti novaca i pristalica. U te svrhe su iskorišćavali ajanske sunete, gozbe, darivanja. Zatim je svaka skupina priređivala teferiče i pokazivala svoje odrede i u tome se natjecahu. Osim toga, o bajramima bi čauši pozivali svoje pristalice i prisiljavali ih da idu u ajanske kafane, gdje bi se također sakupilo mnogo novaca. Neki kapetani nisu željeli da postanu janjičari, pa su onima koji se upisaše u janjičare počeli otimati vojnike i oduzimati im čifluke po selima. Ovi se pismima obrate bašeskijama i potuže im se, a bašeskije izjaviše da će tobož udariti na tvrđave spomenutih kapetana. Ovi bezobzirni ljudi (yaramazlar) uživali su najveći ugled u šeher Sarajevu i, ne poštujući nikakav poredak, prešli su bili svaku granicu i mjeru. Više godina nije bilo uopće straže na ulicama. Ponekad bi naizmjenično bašeskije sa svojim ljudima tobože držali stražu. Na hiljade ljudi bi se sakupljalo u kafane i ponekad bi šetali čaršijom grada praveci se da održavaju red. Natjecali su se ko će od njih imati više pristalica i time su se ponosili.

Eto tako su, po Božjoj volji, deset godina vladali jaramazi, a pošteni ljudi bijahu im potčinjeni. Konačno se u 1170. (1757) godini stanje promijeni. Naime, nekoliko trgovaca se dogovori sa zabitom Mehmed-agom i pozovu na Aginu kapiju15Sari-Murata, te ga zatvoriše. U zatvoru aga svojom rukom ubi Sari-Murata. Kad zato saznadoše jaramazi-joldaši Sari-Murata, navale na kapiju i ubiju šestoricu trgovaca, i to: Kara hadži-Aliju, hadži-Sulejmana, Mehmed-efendiju Konjiciju, hadžiju Ćatu, Kara hadži-Hasana i hadžiju Krnježa.

To se dogodilo 13. džumadel-ahira 1170. (3. III 1757) godine. Ali, Božjom providnošću, iako početkom marta bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, iznenada se toga dana iza ićindije pojaviše crni oblaci i te noći zapade veliki snijeg. Zato nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći. Kako su svi građani bili protiv jaramaza, to se sutradan sakupi nekoliko njih i za tri-četiri dana pohvataju i u kol dovedu dvadeset i tri jaramaza-ubojice i podave ih uz gruvanje topova. Neka im je Alah milostiv!

Zadavljeni su:

Bašeskija Sari-Murat, ubijen,
Hadži Pašo Morić (Morozade)
16,
njegov brat Ibrahim-aga Morić
17,
Hajdar-baša,
Sarač Mumin,
Hasan Čiplak,
Čolak Hasan,
Tabak Muzur,
Hasan Herconja,
Danijal, čizmedžija,
Ibrahim, mljekar,
Čutahija,
Vrabac,
Arnaut Bećir,
Vladika Salih,
Kuna (Kuno-ogli),
Krnjo,
sin kazaza Jusufa,
Tursun,
Šabić, (Sabo-ogli),
Memija,
Hadži Tajfur,
Halilbašić (Halilbasaogli), zadavljen u Travniku.
Mnogi drugi pobjegoše iz vilajeta.

Ovo se dogodilo u 1170. (1757).

Godina 1170.
(26. IX 1756 – 14. IX 1757)

- Ovdje ću navesti i zabilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u Sarajevu gradu i bosanskom ajaletu, jer kao što se kaže: Što je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne!
– U već poznatom događaju pobijeni su: Pašo Morić (Morozade), Sari-Murat i Halilbašić (Halilbasaogli).
– Vojna na Crnu goru.
18
- U Arabiji su opljačkane hadžije.
– Hafiz Tokatlija, vaiz, redovno je sedam-osam godina, kazivao Bejdaviju
19koji završi ove godine.
– U Sarajevu među djecom zavlada u jačoj mjeri bolest ospica.
– U mjesecu zilhidže (17.VIII – 14. IX 1757) bila je kušanma berbera. Ovdje bilježim imena nekih mojih umrlih prijatelja iz Sarajeva, koje sam dobro poznavao a koji preseliše na drugi svijet. Njihova imena bilježim bez kronološkog reda, onako kako mi koji na um padne. Činim to da se njima preda rahmet i da meni uz zahvalnost Alahu bude podaren dug i blagoslovljen život.

Jusuf-baša, abadžija tevećelija (tevekkeli), iz Mimar-Sinanove mahale.
Derviš Avdija, kaderija.
Štaban-čelebija, zlatar (zerger), veoma star.
Tabak, brat mujezina iz Vrbanje mahale (an mehallei Ivirban).
Ramadan-čelebija. bazrđan, iz Mimar-Sinanove mahale.
Grabovica (Grabovi) Mehmed-aga.
Aga topčija (Tobci-agasi).
Topalasti Emir, tahmišdžija.
Hasan-čelebija, trgovac, iz Olova (Olovi), tevećelija.
Mehmed Holuk, abadžija, imam, iz Davud-čelebijine mahale.
Krko, trgovac, iz Jahja-pašine mahale.
Hajdar-baša, abadžija, iz Čemaluše mahale.
Mandžo, iz Jahja-pašine mahale.
Hadži Ibrahim Ušćuplija (Uskupli), iz Jahja-pašine mahale.
Ćemerlić (Kemerlizade), kadija.
Gusak, pekar, ribolovac (balik avcisi); lovio je na udicu.
Šako, mesar (kasab).
Šejtanić (Saytanogli), bajraktar, bičakčija.
Starac Šejh Idris, kaderija.
Osman-aga, aga mehtera, starac (Mehteraga Osmanaga ihtiyar).
Ludi (mecnum) Haso, kovač (haddad)
Mehmed-čelebija Boban, vaiz.
Zuko Kablar, derviš mevlevija.
Starac, mevlevijski šejh.
Topalasti starac Mehmed-čelebija.
Koševski imam, velike brade.
Baš-aga (Basagasi).
Starac Hadžić (Haciouglu), kazaski čehaja.
Jaho, atar (drogerista).
Malešić, atar.
Ćato, bakal.
Kudus (Koduz)
20, aščija.
Babuškić (Babusko-ogli), mesar.
Kujrak, hamal.
Bjelobradi Avdibaša Kulaksuz, iz Davud-Čelebijine mahale.
Ćato, arzuhaldžija.
Starac Duro-abadžija.
Starac hadžija, serhatlija (Serhatli), bazrđan.
Starac hadži Alija Ušćuplija (Uskubli), sofija.
Olovčić (Olovi), imam Jahja-pašine džamije.
Muselim.
Terzija.
Visoki siromašni sofija, koji je propisno klanjao namaz (Ta'dili erkanile namaz kilici).
Memija, berber.
Mula Mahmut, učenik medrese.
Hodža, telal, sofija.
Siromašni Haso, abadžija.
Mehmed-aga, sakupljač džizje (Harac cuzyedari).
Mladi Mehmed Nalo (Nalo-ogli).
Stari mujezin Kebkebirove džamije, grobar.
Mula Mehmed Kaukčija (Kaukci-zade), trgovac.
Starac Mešak,
21bakal.
Starac Mahmut-baša, mutabdžija (Maytabci).
Osman-baša, bakal.
Bajraktar, iz Čejirdžik mahale.
Stari kazaz, iz Ašik mahale.
Starac nalčadžija.
Siromašni starac Šaban kovač, iz Kadijine mahale (‘an mehallei Kadi).
Hadžiahmetović (Haciahmedogli); poginuo u Atarskoj čaršiji.
Hadži Ali-efendija, muderis.
22
Suludi Ismail-paša23(mecnun-meczub).
Suludi Jusuf-paša
24(mecnun-meczub).
Hadži Ahmed Čevrljuga (Cevir-liga).
Ahmušin, mujezin Ćemaluše džamije, gassal.
Starac Šah Husejin
Ibrahim Čakić (Čakaogli).
Furda, bakal.
Bjelobradi kazandžija, učio bi ihlase u Begovoj džamiji.
Pepek, tabak.
Bobanović (Bobanogli). dželepdžija.
Čelebija Div.
Berber Ibrahim-aga džabija Husrev-begova vakufa.`
25
Mlakota. iz Mimar-Sinanove mahale.
Hero, iz Mimar-Sinanove mahale.
Starac hadži Hasan, kujundžija, iz Mimar-Sinanove mahale.
Starac halač, iz Mimar-Sinanove mahale.
Amidža, halvedžija, iz Mimar-Sinanove mahale.
Tiro.
Ćato, iz Mimar-Sinanove mahale.
Bula-hanuma Mačkar, begum-divanija.
Hadži Bešir, divanija (divane).
Mehmed-aga Imaretlić (Imareti), nadzornik Husrev-begova vakufa.
Tiro, kahvedžija.
Stovro Varjamez.
Hadži Avdija, bašeskija 45. džemata.
Husejin-efendija, ćehaja paše Kukavice.
26
Šećo Bucalović (Bucalogli).
Bučuk, bojadžija.
Amidža, čizmedžija (Amce).
Hamalski ćehaja, tevećelija (Hammal kethoda tevekkeli)
Mršavi hamal Velija.
Osman-baša, telal i objavljivač molitve (Vakti salatci).
Esko, mujezin.
Mosto, handžija.
Salih čelebija, imam, kazaz.
Hrnjo, kazaz.
Šanta mujezin.
Tegaltić (Tegaltiogli).
Starac Hujdur.
Hadži Mehmed Hujdur.
Mladi mujezin Careve džamije.
Muštulukčija (Mustulugci).
Mehmed-baša Kreševljak.
Delibimanić.
Gojza, gassal.
Siromah derviš Varjemez.
Luđak Kaso.
Asik Omo, divanija (divane).
Terzija.
Dobrotvor (hajrsahibi) hadži Hasan.
27
Hatem, pasvandžija.
Kara Hasan, pasvandžija.
Mula Hajrulah-efendija, kazandžija.
Hamamdžija Čaršijskog hamama.
Još jedan hamamdžija.
Hadži Salih Cigić (Cigo-ogli).
Kubat, divanija (divane).
Pup-hodža u hrki.
Džondžo, hafaf, starac.
Mustafa-baša, kovački kalfa-baša.
Lukhodžić (Lukhocaogli), koji je imao astmu.
Janjičarski aga (Yenicariyan agasi).
28
Velijudin hodža (Veliyudin havace).29
Njegov (Velijudinov) brat Kadri-hodža.
Ludi starac Mehmed, affare.
Ranar (cerrah), iz Ćemaluše.
Tica, papudžija.
Mustafa-baša Srmalić (Srmali-ogli), bakal.
Starac Šeho, zvani Pirinač.
Tutundžija Ezder, mujezin.
Mladi Bakarija, prljavi serdar.
Topalasti trgovac.
Starac kazaz Azamet.
Jakub, pekar.
Kazaz, židovski kasap (Kassabi Yehudiyan).
Ireiz, bakal.
Mula Ahmed, sibjan-mualim.
Stari majstor (usta) Džafer.
Stari tabački majstor.
Glasoviti kadija Muharemija (Kadi meshur Muharremi).
30
Hadži Ahmed, Ablakov ortak.
Hadži Alija, kovač.
Hadžija Makoldžija.
Burnaz-čelebija.
Mladi Kadrija, trgovac, abadžija.
Dugi Alemdar. kazandžija.
Hadži Ibrahim Eško.
Oruč, neženja (bekar), bazrđan.
Kurt (Kurd) Alija, pekar.

Neki od spomenutih ljudi davno su pomrli. Ovdje sam zapravo bilježio one koji su umrli do 1171 (po. 15. XI 1757) godine, ne pazeći na kronološki red.


  1. Kada bi šegrt kojeg esnafa izučio zanat ili bi kalfa postao majstor, i pored toga što bi položili ispit ne bi postali kalfa ni majstor sve dok ih šejh ili njegov zamjenik ne bi kušatisao, tj. dok im ne bi pripasao peštemalj-kecelju. Radi kušatisanja priredio bi se izlet, zvani teferič-kušanme, i to za veci broj šegrta i kalfi, odnosno majstora zajedno. Ovi izleti su u Sarajevu održavani na Bendbaši, Pjenkovcu, Golubnjaku, Abi-Hajatu, Soukbunaru, Pišcivodi, Kovačicima, Koševu, Sedreniku, Zmajevcu, Obhodži. a i pojedine bašče u gradu služile su u ovu svrhu. Ljetopis je zabilježio 23 ovakva teteriča-kušanme. Opširnije vidi: Hamdija Kreševljakovic. “Esnafski teferiči u Sarajevu”. Kalendar “Pravda”, godina 1927. str. 68-77: isti “Esnafi i obrti u starom Sarajevu”. Sarajevo, 1958. str. 67-73.
  2. Na kojem mjestu na Koševu su održavani ovi teferiči nismo mogli ustanoviti.   
  3. Atarska čaršija nalazila se u blizini Firuz-begova hamama, nedaleko od Baščaršijske (Havadže-Durak) džamije.
  4. Ovaj sebilj nalazio se desetak metara niže od današnjeg sebilja na Baščaršiji. Sagradio ga je hadži Mehmed-paša Kukavica koji je dva puta bio bosanski namjesnik (1751-1756. i 1757-1760. godine). Vidi H. Kreševljaković. “Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu.” Sarajevo. 1939. str. 44-45. i Alija Bejtić. “Bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegore zadužbine u Bosni.” Prilozi Orijentalnog instituta. Sarajevo. sv. VI-VII 1958. str. 77-114.   
  5. Misli na Sultana Mahmuta I. (1730-1754). Na prijestolju ga je naslijedio brat mu Osman III (1754 – 1757. godine).
  6. Početak i prestanak posta u ramazanu zasniva se na propisu Kur'ana: “Ko od vas vidi Mlađak ramazana neka posti taj mjesec”. Vid. opširnije: H. Mehmed Handžić. “Ustanovljavanje mjeseci”, Sarajevo, 1935. i M. Kantardžić. “O muslimanskom kalendaru.” Prilozi Orijentalnog instituta. sv. III-IV. 1953. str. 306-307. 1 Up. Dr Ćiro Truhelka. “Gazi Husrev-beg, njegov život i njegovo doba.” Sarajevo 1912. str. 72 i H. Kreševljaković. “Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice”, Sarajevo, 1932, str. 30.
  7. Up. Dr Ćiro Truhelka. “Gazi Husrev-beg, njegov život i njegovo doba.” Sarajevo 1912. str. 72 i H. Kreševljaković. “Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice”, Sarajevo, 1932, str. 30.
  8. Misli na Gazi Husrev-begov hanikah, jedini hanikah u Sarajevu u ovo doba. Stradao je u požarima još i 1697, zatim 1831. i 1832. godine. Vidi H. Kreševljaković, “Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice”, Sarajevo, 1932, str. 57-59.
  9. I danas u Mostaru ima porodica Deronja.
  10. Ova porodica je izumrla. Ranije je današnja Ulica Ahmeda Fetahagića nosila naziv Kevrin potok.
  11. I porodica Buba je izumrla.
  12. Mađarevići su doseljenici iz Ugarske. I danas ima u Sarajevu porodica sa ovim prezimenom.
  13. Nismo mogli ustanoviti o kojem se ovdje hamamu radi. Ne spominje ga ni H. Kreševljaković u svojoj radnji o hamamima, Sarajevo. 1952.
  14. Ovo je Hekim-oglu Ali-paša koji je 13. IV 1747. godine. tj. upravo u godini u kojoj je izbila pobuna, po treći pula došao u Bosnu za namjesnika i tada je na položaju ostao do 31. II 1748. g. On je ovog puta i bio upućen u Bosnu da energičnije postupi u ugušivanju pobune. Raspisivanjem velikih poreza kao i time što je dao pogubiti neke prvake izazvao je protiv sebe Bošnjake. Vidi: Adem Handžić, “Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. V. 1955. str. 135-180.
  15. Agina kapija je naziv za janjičarski odžak. U Sarajevu se ovaj odžak nalazio na mjestu Katedrale prema Husrev-begovom Hamamu.
  16. Morić hadži Mehmed i njegov brat Ibrahim-aga, sinovi Mustafa-age, iz Vekil-Harčove mahale, bili su kolovođe onih nereda u Sarajevu i zbog toga su i pogubljeni. Obojica su sahranjeni u dvorištu Vekil-Harčove (Hadžijske) džamije pod Alifakovcem. Na njihovim uzglavnim nišanima su aginski turbani, što ukazuje na to da su i oni bili janjičarske age. Osim natpisa na nišanima, u dvorišnom zidu spomenule džamije od strane ulice stoji uzidana spomen-ploča o pogibiji Morića. O njihovoj pogibiji ispjevana je i jedna narodna pjesma. Napominjemo da nije tačna Skarićeva tvrdnja da su Morići sahranjeni u dvorištu Čokadži, hadži Sulejmanove džamije. O Morićima vidi: H. Kreševljaković, “Morići”. Sarajevo. 1938. Š. Sejfudin Kemura. “Sarajevske džamije”, 1910, str. 84-86 i M. Mujezinović, “Stari Alifakovac u Sarajevu”, Naše starine VIII. 1962, str. 128.
  17. Vidi prethodnu notu
  18. U vojni na Crnu Goru godine 1756. vidi: J. N. Tomić, “Turski pohod na Crnu Goru”, Glas SAN XCIII. str. 256-340: H. Hadžibegić, “Odnos Crne Gore prema Osmanskoj državi polovicom XVIII vijeka”, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenikih naroda pod turskom vladavinom III-IV (1952-53). str. 485-508.
  19. Ovdje je svakako riječ o komentaru Kur'ana od Kadi Bejdavije.
  20. I danas postoji u Sarajevu porodica Kudusa.
  21. Ljetopisac na više mjesta upotrebljava izraze, riječi, a ponekad i čitave rečenice na našem jeziku.
  22. Nema ga u popisu muderisa Gazi Husrev-begove medrese, koji je objavio H. Kreševljaković u “Spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice”, a nije nam poznato u kojoj je od ostalih pet tadanjih medresa ovaj predavao.
  23. Ko je ovaj Ismail-paša nismo mogli ustanoviti.
  24. Ni o Jusuf-paši nemamo sasvim pouzdanih podataka. Kadić u svom Zborniku bilježi da se ovaj prezivao Ćuprilić. Prema predaji, on je bio muhafiz u Tibrizu, pa je ne slažući se sa turskim vlastima, bio osuđen na smrt, te je utekao i, preobučen u derviša, došao u Sarajevo, gdje se naselio u Đumišića medresi i tu ostao do smrti 1160. (1747/48) godine. Sarajevski kadija Jahja-efendić podigao mu je turbe na Alifakovcu, gdje je Jusuf-paša sahranjen. Međutim, na turbetu kao ni na nadgrobnom spomeniku Jusuf-pašinom nema natpisa. Vidi opširnije: Muhamed Enveri Kadić, “Zbornik V.” str. 71. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu: Sejfudin Kemura, “Sarajevske džamije”, 1910, str. 74, i M. Mujezinović, “Stari Alifakovac u Sarajevu”, Naše starine VIII. 1962. str. 132.
  25. Nemu ga u popisu džabija Husrev-begova vakufa koji je objavio H. Kreševljaković. “Spomenica Husrev-Begove četiristogodišnjice”. Sarajevo 1932. str. 137-141.
  26. Na jednom nišanu u groblju uz Carevu džamiju čitamo da je tu sahranjen neki Husejin-efendija. koji je umro hid. 1167. (1753/54) g., a koji bi mogao biti identičan sa Bašeskijinim Husejin-ef. ćehajom. Vidi: M. Mujezinović; “Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije”, Naše starine IV, 1957. str. 141.
  27. Dobrotvor hadži Hasan, sin Oručov, umro je hidž. 1167. (1753/54) g. i sahranjen u dvorištu kadi Hasanove džamije na Brdu, gdje mu se i danas nalazi nadgrobni spomenik s natpisom. H. Hasan je obnovio spomenutu džamiju koja je stradala u požaru 1697. g., i sve do ovog vremena nije bila obnovljena. Uz džamiju je isti dobrotvor sagradio i česmu. Vidi: S. Kemura. “Sarajevske džamije”. str. 18-19. H. Kreševljaković. “Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu”. Sarajevo. 1939. str. 120-121. Oba autora su pogrešno označili kao godinu smrti ovog Hasan-efendije hidž. 1168. godinu, a na nišanu se, međutim,jasno čita h. 1167. godina.
  28. O ovom janjičarskom agi nemamo nikakvih podataka.
  29. Iz jednog natpisa na nišanu ulemanskog tipa u groblju uz Sarač Alijinu džamiju na Vrbanjuški vidimo da označava grob Velijudin-efendije, koji je umro hidž. 1157. (1744) godine. U natpisu se dalje kaže da je spomenuti umro u 48. godini života i da je zbog svoje učenosti uživao veliki ugled u narodu. H. Kreševljaković spominje da je Velijudin-ef. bio jedno vrijeme mualim Husrev-begova mekteba i imam Sarač Alijine džamije. Velijudin-ef. je otac poznatog Mehmed Razi ef. Velihodžića, o kojem naš ljetopisac također govori na više mjesta. Bašeskija spominje i Velijudinova brata Kadri-hodžu, iz čega, opet, možemo zaključiti da je porodica Velihodžića bila porodica učenih ljudi. Vid. “Mekteb-Salnama”. Sarajevo. 1326. (1907-908). str. 52-53 i H. Kreševljaković. “Spomenica”, str. 44 i 157.
  30. U već spomenutoj desetogodišnjoj pobuni Bošnjaka protiv turske vlasti (1747-1757). godine Muharemija je igrao vidnu ulogu, čime je stekao veliku popularnost u narodu. Kao što su Morići bili vođe bune u Sarajevu, tako je ovaj to bio izvan Sarajeva. Da je Muharemija mnogo jada zadavao tadašnjim vlastima, vidi se i po mnoštvu okružnica (berata i dr.) koje su raspisivane u svrhu da se Muharemija uhvati sa druzinom. Nekoliko ovakvih okružnica nalazimo u jednom tešanjskom sidžilu iz XVIII vijeka (Sidžil u Gazi Husrev-begovoj biblioteci). O Muharemiji vidi još: Safvet-beg Bašagić “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine”, Sarajevo, 1900. str. 102-103; Vladislav Skarić. “Sarajevo i njegova okolina.” 1937, str. 123. i Fehim Spaho. “Pobune u Tuzli”. Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu. 1933. str. 71-76.

21 Responses

  1. wonderful Newport Beach massage therapy-bessie.kaplan
    wonderful Newport Beach massage therapy-bessie.kaplan at |

    I am really loving the theme/design of your weblog. Do you ever run into any web browser compatibility issues?

    A number of my blog readers have complained about my site not working
    correctly in Explorer but looks great in Firefox. Do you have any ideas
    to help fix this issue?

    Reply
  2. lose weight-1251Oakley
    lose weight-1251Oakley at |

    Hey there! I could have sworn I've been to this site before but after checking through some of the post I realized it's new to me. Nonetheless, I'm definitely delighted I found it and I'll be book-marking and checking back often!

    Reply
  3. legal leads-Haggermaker
    legal leads-Haggermaker at |

    Replenish The Mind And Soul With Wonderful Pie Head to

    Reply
  4. construction wood-Giottonini
    construction wood-Giottonini at |

    Keep up the excellent work , I read few blog posts on this site and I think that your site is real interesting and contains lots of wonderful information.

    Reply
  5. hmbi-Mclauglin
    hmbi-Mclauglin at |

    When i fully concur with your own outlook. In accordance with your online site. Considering that web site, internet site many some other garbage i just read these days i recently found a thing a lot of large together with fantastic. Seriously, im or her fascinated.

    Reply
  6. hmbhs schoolloop-Haare
    hmbhs schoolloop-Haare at |

    To be sure double of your viewpoint! Why very few families will opened his or her view to this very society and see in reality? We are delighted you did it so you can reveal ones own experience online websites!

    Reply
  7. hmba-Alli
    hmba-Alli at |

    Well-written document, may possibly That i have ever read an item of your respective! Really, why virtually all writers can't craft familiar? Web site preserved to offerings.

    Reply
  8. kreatyna monohydrat-Gradillas
    kreatyna monohydrat-Gradillas at |

    Maybe you have even think regarding often be correspondent? I'm sure your site is superb, you can get a number of an individual's article along with add it to your personal assortment. Never understand a product significantly better.

    Reply
  9. suplementy vamazo-Webley
    suplementy vamazo-Webley at |

    Howdy, greate blog! I personally fount just about every information you want. My spouse and i have no idea quite a few web page like that with the a lot of important information. From which you receive your website content continuously? Best wishes!

    Reply
  10. leftover-Permann568
    leftover-Permann568 at |

    I think this internet site has some rattling excellent information for everyone. “Glory is fleeting, but obscurity is forever.” by Napoleon.

    Reply
  11. unjolted-Speese485
    unjolted-Speese485 at |

    Some truly superb content on this site, appreciate it for contribution. “It is not often that someone comes along who is a true friend and a good writer.” by E. B. White.

    Reply
  12. Kot³y wêglowe sklep internetowy
    Kot³y wêglowe sklep internetowy at |

    Enjoyed examining this, very good stuff, thankyou . “The hunger for love is much more difficult to remove than the hunger for bread.” by Mother Theresa.

    Reply
  13. Amos Sorbo
    Amos Sorbo at |

    On the suitable site is composed of several aspects: a comfortable web hosting, preferred design and style, valuable content material. Many sites for the zapomnina, concentrating on one of them aspects. I am just glad that the site I will phone great site!

    Reply
  14. Leslie Portes
    Leslie Portes at |

    Together next to with everything which seems that they are building inside this exacting matter substance, a considerable percentage regarding details of view are commonly rather radical. Nevertheless, I appologize, except My partner and i can without doubt not subscribe for your whole proposition, every whether it is refreshing probably no one the fewer. It looks to ensue bright to everybody that your distinct opinions are normally not inevitably entirely restructured along with in statement an individual are typically your do-it-yourself not completely positive linking your point. Clothed in about one occasion Used to do be thankful for rendition the item.

    Reply
  15. buy here
    buy here at |

    Excellent beat ! I would like to apprentice while you amend your site, how can i subscribe for a blog web site? The account helped me a appropriate deal. I had been a little bit familiar of this your broadcast offered vibrant transparent idea

    Reply
  16. galanteria skorzana
    galanteria skorzana at |

    I realized more a new challenge on this fat loss issue. Just one issue is a good nutrition is extremely vital whenever dieting. A tremendous reduction in junk food, sugary meals, fried foods, sugary foods, red meat, and whitened flour products can be necessary. Having wastes parasitic organisms, and toxins may prevent targets for losing belly fat. While specified drugs in the short term solve the challenge, the terrible side effects are usually not worth it, and so they never give more than a short-term solution. This can be a known undeniable fact that 95% of diet plans fail. Many thanks sharing your thinking on this website.

    Reply
  17. click here
    click here at |

    Woah! I'm really loving the template/theme of this site. It's simple, yet effective. A lot of times it's tough to get that “perfect balance” between user friendliness and visual appeal. I must say that you've done a very good job with this. Additionally, the blog loads super fast for me on Chrome. Outstanding Blog!

    Reply
  18. Bobby Glausier
    Bobby Glausier at |

    I simply want to mention I am beginner to blogs and really liked this web blog. Probably I’m planning to bookmark your blog . You certainly have remarkable articles. Thanks a lot for revealing your blog.

    Reply
  19. Mario
    Mario at |

    Well I really enjoyed studying it. This information provided by you is very useful for accurate planning.

    Reply
  20. Morgan
    Morgan at |

    Someone essentially assist to make significantly posts I might state. This is the very first time I frequented your website page and so far? I surprised with the analysis you made to create this actual put up incredible. Great activity!

    Reply

Komentariši